(Ne)oprostive stvari

                  

             Da li između hrišćanskog praštanja i prevelike žrtve zbog drugog postoji granica? Da li su je sve žene jasno definisale kroz odrastanje, ili neke ostaju imune na to znanje kroz život, praštajući i kad treba i kad ne treba samo jer je to linija lakšeg otpora.  Jer kad nešto ne oprostiš, nosiš dio tuđeg tereta na sebi. Svi mi griješimo, ali oproštati stalno nekom čiji je svaki potez prema nama greška, znači pomiriti se sa tim da smo i mi sami kao i taj odnos koji slavimo tim pomirenjem, jedna obična crna mrlja mastila razlivena na listu papira. Tu nema dragocijenih riječi, tu nema vrijednih misli, samo mrlja od mastila, kao odraz greške. Tu nema prave ljubavi. Ona je zagubljena negdje između ivica i jezgra razlivene mase. Tek ponekad zavapi, kao sunce u zimu.

             Zašto postoje žene koje sve praštaju muškarcu? Da bi zaista oslikavale neku veličinu žene, majke, svetice, ili da bi nam kvarile prosjek emotivne uzdignutosti i emancipacije?! Divim im se, kako u tom uspijevaju. Samo pitam se da li su zaista slijepe ili ih samo oči peku od prejake svjetlosti istine pa životom u tami, ustvari olakšavaju svojim labilnim karakterima. Da li su se možda vrijednosno preračunale sa vremenom koje su uložile u nekog, pa misle da ga neće moći povratiti nikad. Ja se ipak vodim onim bolje jedan dobar tren, nego godine muke! 

                Ili su to ipak faze sebičnosti, i veličanja same sebe da praštajući drugima postaju veliki u očima Boga kojeg su i same mnogo puta stavljali pod upitnik?
              Ili sam možda ja ta koja ima problem sa vrijednostima, te da postoje iskrene i čiste ljubavi koje prežive sve. Nekako opet onda jedan tas vage trpi više nego drugi. Ljubav postoji, to je neupitno, ona je mehanizam koji nas sve pokreće, ali je takođe mehanizam koji je kvarljiv. Posebno od hrđe laži, prevara, i ucjenjivanja.

            Sve je to jako konfuzno. Isprepleteno. Ne kažem da ne trebamo praštati. Ali umori se čovjek od svega što je preučestalo. Kad između dva oprosta ne stigneš dva puta udahnuti i izdahnuti, mislim da treći put kad praštaš to radiš omađijan tim zagađenim vazduhom.

             Čak i kad oprostiš, ne zaboravljaš! Ne zaboravljaš nikad izdaju! One uvijek ostaju, kao usječene stope koje samo zataška snijeg, ali ih sunce opet kad-tad otkrije. Na starom mjestu, stare dubine, starog napora! I čemu onda oprost? Ne shvatam. Ko koga tu zavarava?! Jer oprost je samo mala kapa, pod koju može stati grijeh jedne glave, ali ne i planinski vrh.  

             Nisam uvijek opraštala, i nije mi se uvijek opraštalo. Nije bilo lako. Ali čini mi se da je bilo fer. Krenuti ispočetka, tačnije krenuti istim putem samo s nekim drugim. Jer ljubavi su kao toranj, ne pređete sve spratove jednom stepenicom, mnogo je spratova još više stepenica. Ljudi se sastaju, ljudi se rastaju. Čak i kad se ponovo sretnu nakon svih tih oprosta ili neoprosta nikad više nisu isti, ali uvijek griješe na istim stvarima.
           Jer lopov lopova uvijek prepozna, kad se vrate na svoje mjesto zločina!